Telegram, portal za društvena i kulturna pitanja, posvetio je u rubrici "Život" kolumnu našoj profesorici Ljiljani Hanžek

"Slobodna igra nekad je bila prirodni višestrani trening. Djeca su jurila, padala, mijenjala smjer i penjala se. Danas toga nema. Na nama je da metodičkim postupcima u dvorani spasimo njihovu motoriku. Bolje išta nego ništa, jer te vještine ostaju za cijeli život."

U sportskoj dvorani Osnovne škole Voltino odjekuje ritmičan zvuk tenisica, zviždaljke i glazbe u pozadini. Dvorana je uredna, svijetla, svježe nakon potresa obnovljena. Profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Ljiljana Hanžek ne sjedi na klupi: stalno je na parketu, među učenicima. U prosvjeti radi od 2004., u sportu je još od 1991. Bila je trenerica gimnastike, košarke, atletike, kondicijska trenerica u hokeju na travi. Dvorana je, kaže, njezina prva i najveća ljubav.
Današnji školski sat posvećen je vježbama koordinacije, a kroz dvoranu prolaze šesti i osmi razredi. Iako je među njima tek nešto više od godine razlike, prilično se razlikuju: šesti je razred još zaigran i motiviran, osmaši su malo tromiji, njih je već zahvatio pubertet i nastavnica ih treba dodatno poticati. Hanžek kaže da je to sve normalno.
Ne primjećujem razliku, čini mi se da se djeca suštinski nisu promijenila, pa mi dinamika razreda na satu tjelesnog izgleda identična onoj kakva je bila kad sam prije puno godina bila u osnovnoj školi. Profesorica Hanžek me ipak upućuje u fine razlike koje kod novih generacija primjećuje u držanju, pokretima, brzini…
Profesorica Hanžek kaže da su djeca danas usporena te da im ruke ne prate noge

“Važno je da kao nastavnici pokušamo u dvoranu donijeti ono što se nekada spontano stjecalo vani, na ulici i livadi”, započinje Hanžek dok priprema rekvizite. “Slobodna igra nekad je bila prirodni višestrani trening. Djeca su jurila, padala, mijenjala smjer i penjala se. Danas toga nema. Na nama je da metodičkim postupcima u dvorani spasimo njihovu motoriku. Bolje išta nego ništa, jer te vještine ostaju za cijeli život.”
Na parketu dvorane razvlači koordinacijske ljestve. Zadatak naizgled djeluje jednostavno: rad nogu u zadanom ritmu uz usklađeno gibanje suprotnih ruku. Ipak, na parketu nastaje zastoj. Profesorica mi pokazuje što želi popraviti: ruke koje vise ili se kreću nepovezano s nogama, ritam koji se gubi, pogled odnosno vrat spušten prema podu.
“Vidite li što se događa? Usporeni su, ruke uopće ne prate noge. Mozak im mora poslati svjesnu uputu za kretnju koja bi trebala biti potpuno automatska. A gdje smo to mi kao djeca naučili? Vani, u igri, trčeći po travi, skačući i naglo mijenjajući smjer.
Budući da su to propustili u najranijoj dobi, mi danas ljestvama na tlu razvijamo njihovu motoričku inteligenciju, odnosno koordinaciju. Ritam kretanja ključan je za svaki sport, ali i za svakodnevni život, da se na ulici ne zaletite u stup, da uspješno uskočite u tramvaj i da na vrijeme reagirate ako posrnete.”

Profesorica Hanžek u svom nastavnom programu svaki mjesec zastupa drugi sport. Kaže da različite vježbe utječu na koštani i mišićni sustav. “Rukomet traži svoje, baš kao i odbojka, košarka, nogomet te gimnastika, i stalno se nešto mijenja. To se može usporediti s kružnim treninzima koji su danas popularni među odraslima, gdje je svaka vježba drugačija i aktiviraju se druge mišićne skupine.
Taj proces zovemo motorička pismenost, koja se često poistovjećuje sa širim pojmom tjelesna pismenost. Jednostavno, to označava sposobnost, samopouzdanje i želju pojedinca za svjesnim, kontroliranim i sigurnim kretanjem kroz različite fizičke aktivnosti i okruženja. Djeca trebaju osvijestiti kako njihovo tijelo djeluje i kako se kretati da se ne ozlijede. Ako se igraju vani, mogu sama procijeniti hoće li ili neće raditi nešto jer nije sigurno.”
Kad bi se pitalo profesoricu Hanžek, djeca bi se kretala svako jutro, najmanje 45 minuta. “Imali bismo bolju generaciju, s manje problema s kralježnicom, stopalima i dijabetesom te s jačim živčanim sustavom”, veli.
Poboljšalo bi se i mentalno zdravlje. Poseban problem vidi u gornjem dijelu tijela. Ljudsko tijelo prirodno koristi noge za hodanje i trčanje, dok rameni pojas u modernom načinu života ostaje gotovo potpuno statičan.

“Djeca nemaju snage u ramenom pojasu i torakalnom dijelu leđa. Zato forsiram kretanje četveronoške i vježbe s loptom. Četveronožno kretanje jača gornji dio tijela i sprečava kifotično, pogrbljeno držanje. No problem počinje kod kuće, u pretjerano zaštitničkom stavu roditelja. Pustite dijete neka padne, neka se zaprlja, neće mu biti ništa! Svi smo nekad bili zmazani. Danas roditelji stalno strepe: ‘Nemoj ovo, pazi ono’. Zbog toga djeca u školu stižu motorički nesigurna i uplašena.”
Dva sata tjedno je malo, kaže. Tjelesni nam treba svakog jutra. U osnovnim školama nastava tjelesnog svodi se na dva školska sata tjedno, odnosno skromnih 90 minuta. Za profesoricu Hanžek to je daleko ispod minimuma koji traži fiziologija djeteta.
“Dva sata tjedno tjeraju nas da sabijamo gradivo. Odbojku ili gimnastiku morate odraditi u osam sati, a da imamo barem tri ili četiri sata, mogli bismo raditi dvanaest sati po sportu i uvesti daleko više igre. Ako djeci samo date loptu bez temeljnog učenja tehnike, posvađat će se jer ne znaju pravila niti se znaju kretati.
Kroz dobro vođenu igru djeca stječu motoričku pismenost, postaju svjesna svog tijela, znaju procijeniti rizik i pozvati prijatelja da odu van umjesto da sjede pred ekranom.”
Profesorica u svom nastavnom programu svaki mjesec zastupa drugi sport. Kaže da različite vježbe utječu na koštani i mišićni sustav

Profesorica Hanžek ističe kako sportski klubovi često čine jednaku pogrešku kao i roditelji: prerano guraju djecu u specijalizaciju. “Klubovi često ne provode višestrani razvoj, nego forsiraju tehniku specifičnog sporta. Djeca su jednostavno premala za to. Košarka se, primjera radi, s punim razumijevanjem kontakta i kretanja pod košem može igrati tek oko 11. godine, kad dijete postane svjesno vlastitog tijela.
Do tada im treba širina: malo atletike, malo gimnastike, plivanje, pa tek onda lopta. Može i košarka, ali metodski prilagođena godištu djeteta kroz razne igre s loptom.
Danas imamo djecu koja treniraju atletiku, a na satu vidite da trče na petama i lupaju punim stopalom! Ako dijete od malih nogu forsirate samo na nogomet, a dešnjak je, razvijat će samo jednu stranu tijela, dok gornji dio i torakalna muskulatura ostaju zapostavljeni.”

Dodaje i problem pogrešnog usmjeravanja. Kaže kako je nekada učitelj prepoznavao koji su učenici talentirani i za koji sport. “Danas roditelji upisuju djecu na sportove bez procjene predispozicija. Imala sam dječake koji su se mučili na nogometu, bili frustrirani i neuspješni, a zapravo su bili rođeni košarkaši. Čim su prešli na košarku, procvali su.”
Dolaskom osmaša na parket atmosfera se mijenja. Dok su šestaši prštali od energije, kod starijih učenika ukazuje mi na neku vrstu tromosti svojstvene naglom skoku u rastu i pubertetu.
“U sedmom i osmom razredu kosti naglo narastu, mišićna snaga i koordinacija to ne uspijevaju pratiti, a uz to se javlja i pubertetski otpor prema naporu. Djevojčice postaju pasivnije, dečki eskiviraju ponavljanja, a mnogi u toj dobi potpuno odustaju od sportskih klubova.
Tu je uloga profesora ključna: morate se spustiti na njihovu razinu, imati vedar i motivirajući pristup, puštati im glazbu i držati ih u pokretu. Nismo škola usmjerena na osvajanje medalja na natjecanjima, moj je cilj njihovo zdravlje.”

U praksi redovito provodi testiranja motoričkih sposobnosti: od skoka u dalj iz mjesta, brzine i stiska šake, do progresivnog BIP testa izdržljivosti. Iako se na početku školske godine uočavaju slabi funkcionalni kapaciteti, redovit rad i trčanje do lipnja donose vidljive pomake.
Profesorica Hanžek navodi jednostavan test koji svaki roditelj može sam provesti na ulici. “Prvi znak motoričkih problema vidljiv je na cesti, u običnom hodu i trku. Pogledajte dijete kad potrči: ako trči na petama, lupa cijelim stopalom o tlo, vuče jednu nogu ili pri hodu previše kompenzira njihanjem cijelog gornjeg dijela tijela lijevo-desno, koordinacija mu je ozbiljno narušena.
Djeca danas provode po tri ili četiri sata na mobitelima, što je pogubno. Izađite s njima van, potjerajte ih da hodaju na prednjem dijelu stopala, neka usklade suprotnu ruku i nogu i, najvažnije od svega, pustite ih da se slobodno kreću.”

Članak napisala: Silvana Menđušić; Fotografija: Marko Miščević